Razgovor s Igorom Erakom

21.05.2010.

Mario: Mi te pozdravljamo. Drago nam je što imamo priliku napraviti s tobom intervju, mali razgovor, da te predstavimo našim župljanima koji te ne poznaju. Na taj način želimo pružiti bolji uvid u tvoju situaciju i tvoja razmišljanja.

Marko: Ispričaj nam nešto o svom životu, od svojih prvih sjećanja pa do ovoga dana. Što ti se najviše urezalo u sjećanje?

Igor: Kad smo brat i ja imali četiri godine,  sestra je došla na red i to je za mene i brata bilo nešto fantastično, non-stop smo bili oko Ivane.

Marko: Vi ste blizanci?

Igor: Mi smo blizanci, oko 15 minuta razlike . Kao klinci smo po par mjeseci bili kod bake. Obožavali smo ju. Živi u Slavonskom šamcu. Nismo se htjeli micati odatle.

Marko: Gdje ste u to vrijeme živjeli?

Igor:  U Španskom. Prije Španskog živili smo u Voltinu. '83. smo došli u Špansko. A ovo kod bake je bilo nešto fantastično.

Marko: Onda ste krenuli u osnovnu školu u Španskom  ?

Igor: Išli smo u Osnovnu školu "Ante Kovačić". Završio sam srednju školu stekavši zvanje tehničar elektronike.

Marko: Koji su ti hobiji bili u to vrijeme ?

Igor: Ping-pong, rukomet...

Marko: Rekao si mi jednom da ste imali ping-pong stol ispred zgrade.

Igor: Da, bilo nas je 15 valjda. Kupili smo komad daske veličine stola. Prijeteljev otac je napravio noge za stol. 25 sati dnevno smo svi živi igrali ping-pong. Čak sam bio na natjecanju. Brat i ja trenirali smo i rukomet.

Marko: Nekad su vam se i svećenici znali pridružiti u igri? Alfred ili tko je bio?

Igor: Naravno. Na cesti smo ispred zgrade napravili tenisko igralište i igrali tenis cijeli dan. A onda su stavili drugi sloj asfalta i izgubilo se igralište.

Marko: Nakon srednje škole si radio?

Igor: U srednjoj školi sam radio u kiosku preko ljeta. Radio sam s bratom. Radili smo jako puno. Nakon toga smo u Mozartu dostavljali pizze.

Marko: Tako je započeta ljubav prema motociklizmu?

Igor: Naravno. Prijatelj koji živi u ulazu do nas je vjerojatno naučio voziti motor prije nego
što je prohodao. Krajem osmog razreda nam je dao da vozimo njegov Thomos. To je bilo nešto nevjerojatno. Većina dečkiju vozili su Tomos, Colibri, Vespe. Išli smo skupa na more i to nam je bilo fantastično. Nakon toga vojska, a nakon toga motor. Veliki motor. Išao sam na more njime. Sve je bilo fantastično i na kraju u Zagrebu sam nastradao na Mostu mladosti kada sam išao na Jakuševac. Kod spoja mosta i ceste most je bio nešto niži od razine ceste. Tu sam zaplesao i pogodio šaht koji je bio pedalj niže od ceste. To je bio kraj priče - udario sam glavom i leđima u rizol. 25 dana sam bio u komi, dva puta klinički mrtav, prisjećam se dviju ili triju stvari iz razdoblja od pet mjeseci, a  onda sam iznenada došao sebi. Prva tri mjeseca sam jedva ruke micao. Kada sam se probudio, normalno sam pomicao ruke, osjetio sam sve u tijelu, nogama, ali manje nego fizički normalni ljudi. Rame, trbuh i noge me bole 24 sata. Polomio sam ključnu kost. Ponekad me boli zaista jako, ponekad "normalno".

Marko: Više puta si morao na operaciju zbog kanile?

Igor: Imao sam kanilu. Nisam mogao pričati, jedva sam disao. Svakih šest mjeseci sam tri puta išao da mi pogledaju kanilu. Nisu mi mogli to napraviti. Našao sam preko Interneta djevojku koja je pričala da joj je prijateljičin sin operiran u Austriji kod dr. Gerharda. Rekla je da odem tamo i da će mi on vjerojatno pomoći. Otišli smo tamo na pregled i doktor je rekao da neće biti problema i da je to već radio. U rujnu 2006. počela je operacija. Još uvijek imam tubus, normalno pričam. Zadnja operacija trebala je biti u siječnju 2008. godine.

Mario: Kako si zadovoljan s operacijom u Austriji?

Igor: U prosincu 2009. sam jeo preko sonde u trbuhu. Na usta nisam ništa ni pio ni jeo. Kada su mi prvi put stavili sondu, ona je ispala iz želuca i sve je otišlo u trbuh. Onda su me morali operirati i to očistiti. Nakon toga sam smršavio 25 kilograma. Zadnjom su operacijom zatvorili rupu u vratu. Sve je bilo dva dana super i onda su ju opet otvorili i stavili tubus. Iskašljavao sam, vraćao mi se šlajm u pluća i dobio sam upalu desnog plućnog krila. Tada sam bio slab, nisam ojačao dovoljno i nisam mogao iskašljavati. To je doktor trebao vidjeti, ali on je odmah zatvorio vrat.

Mario: Kako si se u početku nosio sa zdravstvenim stanjem, a kako danas?

Igor: Na početku sam imao spazme svakih par minuta. Noge su mi skakale i stravično me boljelo. Trbuh i noge... Vježbao sam, dolazio mi je fizioterapeut. Onda je bilo malo bolje nego na početku. Sada sam vježbam.

Mama: Sjećam se da je jednom prilikom u bolnici rekao bratu: "Hajde me prošetaj oko kreveta".

Igor: Prvo sam tražio da me prošeta oko bolnice, ali mi nisu dozvolili pa sam tražio oko kreveta.

Marko: Majka je čitavo vrijeme bila uz tebe?

Igor: Mama je bila 25 sati dnevno uz mene. Prijatelji su isto bili. Ispočetka ih je bilo hrpa. Sad svatko ima posla, obitelji, ne stignu.

Mario: Kako izgleda tvoj uobičajeni dan?

Igor: Ujutro dođu fizioterapeut i medicinska sestra. Nakon toga vježbam. Slijedi doručak pa opet vježba. Ručam pa onda dođu prijatelji nakon posla ako nađu vremena. Slijedi kava ili nešto što trebam obaviti, ali pretežno su to kava, Internet, čitanje knjige, sastavljanje žica...

Mario: Koji su tvoji interesi? Jesu li to i dalje motori?

Mama: Samo kad mame ne bude bilo...

Igor: Na TV-u je bila emisija o motoristima gdje je rečeno da čovjek koji svojom greškom padne s motora u 96% slučajeva nikad više neće ni pogledati motor. 95 % ljudi koji padnu tuđom greškom žele ponovno na motor. Ja nisam nastradao svojom greškom i pripadam u ovih 96%. Prvo normalno disati, pa stati na noge, a onda ćemo dalje vidjeti kako, zašto i gdje.

Mario: Čitao sam na Internetu da si nekim ljudima koji nisu vjerovali u tvoj oporavak rekao da ćeš doći motorom pred njih. Je li to istina?

Mama: To je on rekao sestrama i doktorima na Jordanovcu.

Igor: To sam pričao u bolnici. Oni su samo odmahivali rukom kad sam rekao da osjetim dodire u nogama. Nakon toga su mi dodirivali prste na nogama. Za svaki prst koji su mi dodirivali sam im znao reći koji je. Nisu mogli vjerovati. Rekao sam da osjetim svaki dodir, škakljanje, toplinu, samo ne kao fizički normalni ljudi, nego manje.

Mama: Na prvobitno Igorovo stanje jedan doktor je rekao da od njega nema ništa. Nedostajalo je samo da kaže kako je gotovo. Kad se Igor probudio iz kome, morala sam otići kod tog doktora na Rebro da preporuči kod koga da se napravi magnetska rezonanca. Pitala sam ga na osnovu čega je imao takvo mišljenje. On je rekao: "Gđo Erak, oprostite. Ja sam se o Igorovom oporavku mozga doslovno prevario".
Kada se Igor probudio iz kome, prvo što je napisao na papir bilo je da želi gumene bombone, pecivo iz pekare i Coca-Colu. Zašto mu je to došlo na pamet, ne znam. Po prvobitnim prognozama, od Igora ne bi bilo ničega osim biljke. Tada je imao 23 godine. Ja uvijek kažem, medicina je napredna i bit će napredna, ali je i Božja volja. Mene je ova zadnja operacija doslovno vratila na početak. Žao mi je što doktor nije procijenio da je Igor slab. Ta operacija koja nije uspjela stajala je 11 000 eura. Kad smo pošli u Austriju, kod nas nisu izvodili tu operaciju. Njegova dijagnoza je subglotična stenoza dušnika.

Marko: U prijevodu?

Mama: Njegov je dušnik sužen, spljošten i nema prolaza zraka. Kad je imao kanilu, glasnice nisu imale zraka. Sada imaju. što se toga tiče, svaka čast doktoru jer mu je vratio glas. Moglo se čuti kad kaže "kuća", odnosno riječi koje imaju č, ć, š, ž. Ostalo se ništa nije čulo. Ja sam ga razumjela jer sam bila 24 sata s njim. Kad je bio u bolnici, bila sam s njim od 8 sati ujutro do 19 sati navečer. Još su u sobi bili ili bivša cura te sestra ili brat.

Marko: Vi ste u vrijeme nesreće bili zaposleni?

Mama: Prije nesreće sam dobila otkaz. Tužila sam ih, 2005. sam i vraćena na posao. Tada sam otišla kod direktora i rekla u kakvoj sam situaciji. Sada sam u prijevremenoj mirovini. S plaćom jednostavno nisam nalazila mogućnost plaćati ženu, plaćati režije i živjeti.
Kada se dogodila nesreća, otac je prvi pokupio svoje stvarčice i pobjegao. Jednostavno je otišao. Igora nije vidio šest godina. Niti mu pomaže niti ga vidi.

Igor: To su rekli na televiziji - ukoliko se sinovima ili kćerima dogodi nesreća koja ih promijeni, muževi u preko 90% slučajeva dignu sidro i naprave gibanicu.

Mario: što te motivira, pokreće, što ti daje energije za ići dalje?

Igor: Volja za životom. Želja za pomaganjem. Nakon nesreće sam shvatio puno toga. Kada sam bio tamo gore, shvatio sam. Želim pomagati svima kojima je pomoć potrebna. Prvo si želim omogućiti način da pomažem ljudima koji nemaju uvjete za život.

Mama: Nisi rekao da taj motor nisi ti kupio, već bivša cura.

Igor: Da...

Mama: Brat i prijatelj su kupili motor. On se razbolio od toga što brat i prijatelj imaju motor, a on nema. Doslovno je smršavio od toga, nije htio jesti. Samo je razmišljao o tome kako bi on mogao imati motor. Na kraju mu cura kupi motor i...

Igor: Mi smo prije toga imali 15 Vespi, prodavali, kupovali, stalne vožnje. Ovaj je bio Honda VFR s 500 kubika u odličnom stanju.

Mario: Kako bi htio da se okolina odnosi prema tebi? što te trenutno smeta od prijatelja, znanaca i ljudi koje ne poznaješ?

Igor: Od prijatelja mi apsolutno ništa ne smeta u njihovom odnosu prema meni. Od znanaca jednako tako, ali od ljudi koji prvi put stupaju u kontakt sa mnom me smeta što se prema meni ponašaju kao prema tek rođenom djetetu. Onda im znam objasniti pa shvate, razmišljaju malo drugačije. Naravno, ima i ljudi koji odmah shvate, primijete što i kako treba pa pomognu.

Mama: Neki ljudi misle da se to njima ne može dogoditi. Nitko ne zna kad i što se može dogoditi. Doživjela sam to od njegova tate. Nije on ni prvi ni zadnji. Teško bolesna kolegica mi je bila u bolnici pa su mi rekli da joj ne smijem pokazati da ju žalim. Svi mi moramo pristupati invalidima bez žaljenja. Nemamo od žaljenja ništa. Cijela naša država se ponaša prema njima kao prema građanima drugog reda. Od 365 dana, o invalidima govore onaj jedan dan - Dan invalida.
Nije lako, bio to Igor ili netko drugi. Sam je stradao, ali ima i ljudi koji se rode kao invalidi. Pomoć za invalide je 500 kn. To je financijski preslabo u odnosu na njihove potrebe. Ima stvari koje ne možete dobiti na recept, a trebate ih. Konkretno, za dekubitus zdravstvo odobri  jedan flaster na tri dana. Ali flaster ne može izdržati, jer kad se napuni sekretom, nema tog ljepila koje će ga zalijepiti. Tako je i s kateterima, gazama i sa svim ostalim. Sve je to premalo. A ima i ljudi koji se podsmjehuju na sve to.

Mario: Pričalo se o jednom direktoru koji je htio besplatno ugraditi dizalo. U kojoj je to fazi?

Igor: Čovjek pomaže ljudima s posebnim potrebama. Dva njegova čovjeka su dolazila mjeriti. Na kraju su rekli da ne mogu dobiti dozvolu za ugradnju lifta.

Mario: Dozvolu od stanara ili neku tehničku dozvolu?

Mama: Oni su rekli da im treba suglasnost stanara. Suglasnost stanara smo mi odmah dobili. Oni po tu suglasnost nikad nisu došli. Tako da mi tu odmah nešto nije štimalo. Na kraju je ispalo da oni ne mogu dobiti dozvolu, ali pretpostavljam da je to trebalo ići na atest koji oni nisu htjeli platiti pa su rekli da ne mogu dozvoliti dozvolu. Ja sam molila tog anonimca da objavi u jednom dnevnom listu kako od tog lifta neće biti ništa.

Marko: Zašto u tom jednom dnevnom listu?

Mama: Zato što je tamo objavljeno da je Igor dobio lift. Nikada to nisu demantirali. Glupo mi je bilo što nisu došli prvo pogledati, pa onda tek objaviti.
Mario: Operacije i svakodnevne stvari su jako skupe i ljudima s prosječnom plaćom bi to predstavljalo problem. Kako se vi uspijevate snalaziti u toj financijskoj situaciji?

Mama: U dva navrata su nam puno pomogli župljani, te dobri ljudi koji su saznali o Igoru iz novina.

Igor: Jedan čovjek nam je poslao novce za operaciju u Austriji. Na kraju nam je HZZO ipak pristao platiti.

Mama: Ali smo platili dvije operacije i da nam nisu pomogli taj gospodin i župljani, ne bismo stigli ni do Krapine. Kako od 2006. idemo po bolnicama, to se potrošilo. Sam moj boravak uz Igora je 40 EUR po danu. Zadnja operacija nas je dokrajčila. Ako invalidi nekuda pođu, a nisu dobro potkovani, bolje da nikuda ne kreću. I ovdje i vani je skupo. Kada mi netko kaže da idem s Igorom negdje, ja samo kaže: "A gdje i kako?" . Ne možete sa 100 EUR nikuda. Sad nas pitaju hoćemo li opet ići u Austriju. Jedna kontrola je 120 EUR. Tu su i put i vinjeta, a njegova i moja mirovina su po 1600 kn. Režije? Hrana? Nema se. Prošli smo svašta. Nije me sram ni po kontenjerima potražiti boce. Više puta kada sam primorana tražiti ih, odem. Teško je tražiti pomoć. To ćete čuti ne samo od mene, nego i od drugih. Bolje je davati sto puta nego tražiti jedanput. Kada je Igor stradao, moj bratić iz Slavonskog Broda je pokrenuo akciju. Bila sam bez financija i bez primanja. Otac je otišao i nije ostavio ni kune. Dolazila sam na tržnicu, ljudi su mi pružali kelj, mrkvu, jaja. Ne daj Bože nikome. Kćer Ivana nije radila. Strašno je to. A puno je ljudi zvalo da će pomoći. Ima ljudi koji su nazvali i rekli da će pomoći, a nikada se poslije toga nisu javili. . I danas čuvam 10 kuna u kuverti iz Bjelovara i Mostara. To me podsjeća na onaj talir udovice. To su poslali jedan dečko i baka koja prima mirovinu. Tih 10 kuna me fasciniralo. Uvijek će prije pomoći čovjek koji ima mali džeparac i malu penziju nego onaj koji ima puno, jer će njemu nedostajati.

Mario: što bi poručio za kraj?

Igor: Motoristima bih poručio da se voze po propisima. Mnogi voze dvije glave po Ljubljanskoj. Zahvaljujem župljanima na velikoj pomoći. Zahvaljujem vama dvojici što ste me došli ispitati.

Marko: Ocjenu ćemo poslati.

Intervjuirali: župni vikar Marko Kovač i Mario Ećimović
Lektor: Kristina Crnjac
Fotografije: Mario Ećimović

Ukoliko želite i sami pomoći Igoru Eraku i njegovoj majci, možete to učiniti donacijom na žiro račun 3205342046 u Erste banci.

Razgovor s Markom Kovačem - 5.1.2010.

Razgovarao: Mario Ećimović

U nizu intervjua čiji je cilj upoznavanje s pozitivnim ličnostima naše župe, za našeg prvoga sugovornika ugostili smo Marka Kovača. Mnogi župljani prisustvovali su propovijedima ovog župnog vikara župe BDMŽ Špansko. Budući da ga većina doživljava kao samozatajnog kapelana zanimljivih propovijedi, nastojat ćemo ovim razgovorom saznati nešto više. Zbog popunjenog dnevnog rasporeda, morali smo ga intervjuirati u njegovomu automobilu tijekom vožnje na obred sprovoda.

Dobar dan Marko Kovač!

Dobar dan Mario Ećimoviću!

Recite nam, gdje se mi sada nalazimo i kamo idemo?

Vozimo se Ilicom u smjeru istoka prema Kustošiji, uz benzinsku crpku INA-e.

Vozimo li se po ograničenju?

Pretpostavljam da da.

Krivo pretpostavljate. (smijeh) Kada ste zadnji put mijenjali klapne na automobilu?

(smijeh) Ne želim ispasti glup, ali što je to? (smijeh)

Za početak, možete li izdvojiti nekoliko crtica iz svog života koje biste ocijenili kao najvažnije?

Definitivno rođenje. Da nije bilo rođenja ne bih ni egzistirao kao takav. Rođenje zahvaljujući mojim roditeljima kojima sam zahvalan na svemu. Druga crtica je župna zajednica sv. Josipa gdje sam uz vjerski odgoj u obitelji stasao u nekog, nazovimo kršćanina. Župna zajednica gdje su se svećenici, časne sestre i laici trudili biti Isusovi svjedoci i učenici. Treća crtica bila bi školovanje; srednjoškolsko u Klasičnoj nadbiskupskoj gimnaziji, faks i svećeničko ređenje kao točka iz koje krećeš u poslanje navjestitelja Evanđelja.

Kada ste se odlučivali za fakultet, mogli ste birati između PMF-a i KBF-a. što je utjecalo na vašu odluku?

Kroz čitavu srednju školu razmišljao sam koji bih faks upisao. Vodila me ljubav prema radu s ljudima tako da sam izdvojio neka zanimanja kao što je liječničko, što pretpostavlja studij medicine ili neki fakultet pedagoškog smjera. Upisujući PMF zapravo sam želio biti profesor matematike. U trećem razredu nekako se pojavila ljubav prema redovništvu, prema franjevaštvu. Dugo sam razmišljao, doslovce dvije godine iako o tome nisam nikome govorio, što bi bilo kad bih bio svećenik, redovnik, onaj koji se trudi naviještati i živjeti Krista u ovome svijetu. Trenutak koji je prevagnuo bila je mlada misa jednog poznanika, Tomislava Petranovića koji je iz župe Krista Kralja u Trnju. Nekako, na njegovoj mladoj misi, rekao sam "Idem.". To nije bilo pod utjecajem opojnosti, liturgije ili mise koju sam promatrao, nego je odluka zaista donesena racionalno i rekao sam da je to to. Ne mogu bježati od nečega što jest dio mene.

Koja vam je bila vizija nakon studija o tome kako je biti svećenik i što smatrate danas?

što je čovjek mlađi, to ima više entuzijazma. Na početku svog studija misliš da ćeš učiniti puno toga, da ćeš obratiti cijeli svijet. Kako se studij bližio kraju, shvatio sam da to neće biti baš tako, nego da ćeš morati prvenstveno mijenjati sebe, a mijenjajući sebe, pokušati mijenjati svijet. Na kraju studija ušao sam hladne glave u sve to trudeći se raditi koliko mogu. Zato sam izabrao dva gesla. Jedno je "Težite za ljubavlju" (1. Kor 14,1); rečenica koja se nalazi odmah nakon hvalospjeva ljubavi koji mi je jedan od najljepših tekstova, ne samo Biblije nego općenito svjetske književnosti. Svi znamo što je ljubav, što je agape. Svjestan svoje slabosti odlučio sam upravo uzeti i tu prvu riječ "težiti", jer koliko ljubav dohvaćaš toliko shvaćaš koliko si nesavršen i koliko se trebaš čitav život truditi. I na kraju života opet ćeš samo moći reći "teži za ljubavlju". Drugi citat koji sam izabrao je citat teologa Karla Rahnera koji je na kraju svoga života napisao "Ako sam u svome životu mogao ovome i onome čovjeku sasvim neznatno pomoći da smogne snage govoriti s Bogom, na Njega misliti, u Njega vjerovati, nadati se i ljubiti, mislim da je moj život bio vrijedan truda". U tom smislu želim reći da sam svjestan da ne mogu mijenjati svijet. Svijet mojim životom može biti tek malo promijenjen, ali ako se uspijem otvarati Kristu i Krist koji će mijenjati svijet preko mene moj je život u uspjehu. Danas nemam drugačije viđenje jer sam pokušao u startu postaviti stvari realno tako da život ne može donijeti neka pretjerana razočaranja. Ne želim biti pretjerani optimist, želim biti realist. Moje mišljenje s početka svećeništa nije se bitno mijenjalo do danas.

Često radite s krizmanicima. Kako ljudima te dobi objašnjavate Duha Svetoga?

Čovjeka današnjice, pa tako i mladog čovjeka, treba pripremiti za život. Pokušavam im prvenstveno govoriti o životu koji ima dvije bitne točke: rođenje i smrt. Ako život pogledamo u njegovoj cjelovitosti, taj život od nekoliko dekada je sitnica prema onome što je vječno, tako da svatko od nas mora dati svoj odgovor vječnosti. Prvenstveno im govorim o poslanju Isusa Krista, čovjeka i Boga koji je sišao na zemlju i koji je govorio Očeve poruke. Na taj način govorim i o Duhu Svetome koji nadahnjuje svakog čovjeka, ali čovjeka koji se pokušava otvarati Kristu. Otvarajući se Isusovoj riječi u Svetome pismu, trudeći se shvatiti što je Isus time želio reći, otvarajući se Bogu u molitvi, ali otvarajući se Bogu i u svome životu, Duh Sveti će te nadahnjivati. Bitno je samo znati razlikovati što je od Boga, od Duha Svetoga, a što nije, što je moja osobna projekcija. Ukratko.

Kad pripremate propovijedi, koje tipove ljudi zamišljate kao svoje sugovornike?

Jedna znanstvena studija dokazala je da se u crkvi u trenutku održavanja mise nalazi samo tri do šest posto visoko obrazovanih ljudi. Tako pripremajući propovijed pred sobom gledam ljude kojima nije potrebno dokazivati visoke teorije nego govoriti im o svakidašnjem životu. Zamišljam intelektualce, djecu, prosječne ljude i pokušavam vidjeti što bi sve njih dotaklo. Dakle, ne razlikujem tipove ljudi, nego pokušavam sagledati zajednicu koja je preda mnom i kao takvoj onda uputiti poruku, odnosno objašnjenje Božje riječi.

Mislite li da je u Crkvi prisutno premalo propovijedanja o svakodnevnom životu? Najčešće ljudima bude dosadno slušati uvijek iste rečenice.

Održao sam nekoliko stotina propovijedi. Iz iskustva propovijedanja znam da je nužno ponavljati se. Nemoguće je uvijek biti svjež, inovativan i nov. U konačnici ni Evanđelje nije nešto što je novo, nego nešto što nas budi, što nas podsjeća. Naravno da znamo biti dosadni sami sebi i ljudima. Ali truditi nam se. Ne znam uspijevamo li u tome ili ne. Zato ne stavljam naglasak na dužini propovijedi nego na biti, pa ako je i dosadno, ljude ne "davim" pretjerano s dužinom.

Količina informacija sadržanih u sedam brojeva New York Timesa odgovara količini informacija koju je čovjek iz 18. stoljeća primio tijekom cijelog života. Količina informacija raste eksponencijalno, ljudski se mozak prilagođava, funkcionira sve brže. S druge strane vjernici nailaze na nepromijenjeni oblik liturgije još od Drugog vatikanskog sabora. Kada biste mogli prilagoditi sv. misu ljudima suvremenog doba, što biste izmijenili?

Teško je to reći. Možda bih stavio naglasak više na simbol, a manje na riječ, ali bilo bi preoholo govoriti o nekim mojim promjenama u liturgiji jer ona je nešto što baštinimo stoljećima. Svaki čin, svaka gesta, svaka riječ u liturgiji ima svoje značenje. Pokušavao bih ljude upućivati u veličanstvenost gesta, simbola i riječi unutar liturgije kakvu imamo.

Korisnika Interneta je sve više, a u RH ih ima preko 2,5 milijuna. Zašto Crkva daje premali značaj Internetu?

Možda zato jer je Crkvi bitniji osobni susret sa čovjekom nego virtualnim putem. Sve što je virtualno pretvara se u reklamu. Reklama ne mora biti istinita. Uvijek je savršeniji osobni odnos nego virtualni. To je moj stav i pokušavam ga sagledati s neke više instance.

Mlađi ljudi izlaze u kasnim satima jer u klubovima vlada pustinja prije 23-24h. Tu nas dočekaju razni nepodobni sadržaji i situacije. Kao vjernike, od nas se očekuje da se klonimo takvih kušnji, a opet, mladost nas "nagovara" na izlaženje. Kako pronaći balans u tome?

Ovisno o tome koji tip zabave mladog čovjeka danas ispunjava i zabavlja. Sam se još mogu svrstati u mlade ljude, ali naravno da se moji interesi razlikuju od interesa još mlađih ljudi. Kako pronaći balans u tome? Čovjek prvenstveno mora imati izgrađene stavove. Stavove prvenstveno izgrađuje obitelj, a kroz obitelj i Crkva govori o tome. Ako mladi čovjek ima koliko-toliko izgrađen stav, onda zna koje su njegove granice. Dakle, nisam protiv zabave. Ja sam za učvršćivanje stavova mladih ljudi. Ako imaš stav onda znaš iznad ili ispod koje granice nećeš ići jer je to protivno tvojim vjerskim, osobnim stavovima, a u konačnici i ljudskom dostojanstvu.

Predstoji nam drugi krug izbora za predsjednika i mnogi su ravnodušni. Trebaju li se vjernici miješati u politiku i zašto?

Krenimo od etimološkog značenja riječi politika. U korijenu riječi koja je grčkog podrijetla stoji riječ polis, što znači grad, država. Politike znači javna stvar. Samim time što živim, što se mičem, ja sam dio polisa, dio države. Ne mogu reći da me se država nimalo ne tiče i nemam pravo reći da sam apolitičan jer je to neodgovorno i u konačnici graniči s grijehom. Čovjek se mora baviti politikom. Postoje razni načini kako: prvenstveno izražavanjem svoga stava, ulaženjem u udruge, a u konačnici i izlaženjem na izbore jer nemam pravo reći da me se to ne tiče. Nismo građani nebeske domovine, nego stojimo nogama na zemlji.

Nailazite li često u ispovijedi na beznađe i potištenost te kako takvima pružate utjehu?

Samim time što je netko došao na ispovijed znači da nije izgubio nadu. Mogu reći da u narodu vlada lagana depresija, ali nada svakako nije izgubljena. Pokušavam ne presijecati njihov govor, pokušavam prvenstveno saslušati ljude. Iz tog slušanja ne dajem svoje preduge komentare, nego im u nekoliko riječi dajem do znanja da nije sve izgubljeno, da nisu sami usprkos tome što nas u župi Špansko ima tisuće i tisuće i da se svećenik ne može u potpunosti posvetiti svakome osobno. Postoje trenuci kada možemo jedni drugima pomoći, a i dobri prijatelji i zajednica mogu nositi ljude. Problemi su raznih karaktera, tako da ne govorim puno, ne obećajem brda i doline, pokušavam dati realan odgovor, ali odgovor koji je ispunjen kršćanskom nadom i vjerom u Boga. Ali kršćanska nada ne isključuje križ kao takav.

Kako nalazite i zadržavate pozitivnost u svome radu?

što znači pozitivnost? Mnogi će reći: "Pogledaj ovog svećenika, uvijek je ozbiljan". Kršćanin u sebi treba gajiti jednu radost, radost koja je trajnijeg karaktera od sreće koja je prolazna u ovome svijetu. Pokušavam se uvijek prisjećati da to radim za Boga, za Krista, za nebesku domovinu. Kao što sam već ranije spomenuo, vode me one dvije misli u životu "Težite za ljubavlju" i citat Karla Rahnera koji zna da nije sam pozvan mijenjati svijet i zna da je sam nesavršen, ali u toj nesavršenosti može i u sitnicama činiti dobro. Pokušavam osobno u sitnicama vidjeti dobro koje činim i ne pretjerano padati u depresiju razmišljajući o onom u čemu još nisam uspio. Ja sam jedan, a žetva je velika. Ne opravdavam nedjelovanje. Treba pokušavati raditi iz dana u dan i činiti dobro. Dan se sastoji od malih djela. Mi nismo pozvani činiti velika djela. Velika djela sastoje se od niza malih.

Svećenici vode puno sprovoda. Koje misli vam hodaju po glavi nakon toliko sprovoda?

Između ostalog, djelo milosrđa je i mrtva pokopati. Tkanje života pokazuje nam da je smrt dio toga života, a vjernik zna da je smrt granica prelaska iz ovoga života u onostranost. Mogu reći da su sprovodi jedni od trenutaka gdje najviše osjećam blizinu neba, odnosno blizinu onostranosti; jer vjeruješ da to mrtvo tijelo nije sve, nego da se duh vinuo k Ocu.

To je bilo to. Hvala lijepa!

Hvala vama!